subota, 26.01.2008.

5. poglavlje

Hladni vjetar udarao je po prozorima nase spavaonice. Bijele pahulje snijega i dalje su se skupljale ispod prozora. Vrijeme je bilo oblacano i tesko.
Barem mi se tako cinilo.
Zbog tih velikih naleta vjetra probudila sam se vec u 7 sati ujutro, potpuno zaboravivsi koji je dan.
Zatvorila sam prozor i sjela na krevet. Nije mi dugo trebalo da se sjetim da je ovo bila moja zadnja noc u ovome krevetu, spavaonici, ma cijelom Lunderwalu...
I prije nego sto sam i sama shvatila mala suza proklizila je kroz moje biserno bijelo lice.
,, Oh, pa ljudi se sele svaki dan, nije to nista posebno!''-rekla sam sama sebi i razvukla lice u neki mlohavi, lazni osmijeh.
Pokupila sam sve stvari koje su mi ostale u nocnom ormaricu. Hrpu slika, pera, knjiga bacila sam na svu odjecu i zatvorila svoju putnu torbu.
7:13.
Okrenula sam se. Catherine je spavala cvrstim snom na ljevoj strani svoga kreveta. Nisam ju zeljela buditi, a jucer nisam imala hrabrosti razgovarati sa njome. Mi smo jos bile u svadi, ali stvarno nisam zeljela da sazna da joj se najbolja prijateljica odselila od nekog profeora, a ne od nje same.
Odlucila sam joj napisati pismo, u kojoj joj sve objasnjavam. Uzela sam stari pregmenati i istrosenu plavu tintu kaja je stajala na stolu te pocela pisati. Stvarno sam se potrudila da pisem sti iskrenije i urednije. Na zavrsetku moga pisma, umijesto potpisa, jedna suza pala je tocno na pregmenat.

* * *

U 9:45 krenula sam prema izlazu iz spavaonice. Okrenula sam se i pogledala prizor iza mene. Prvi krevet do prozora bio je uredno slozen. Ormaric je bio cist. Plocica sa mojim imenom bila je okrenuta. Nista nije moglo otkriti da je ovdje prije netko boravio.
Zadnji put sam izasla iz spavaonice i brzim korakom dosla vani.
Pahulje snijega padale su na moj crni skolski kaput. I otopile su se...
Dosla sam do postaje za docek vlaka ispred Lundera. Lunderwal je, prekriven snijegom, ostao iza mene. Njegove visoke kule sada su mi postale nepoznate i daleke.
Okrenula sam se da cu nastaviti, ali... Nesto je stizalo prema meni. Nakon sto mi se visoka prilika priblizila, uvidjela sam jasno njegovo lice. Bio je to Corvus. Ali on nije bio tuzan. Corvus nikad nije bio tuzan. Bio je ili potpuno hladan ili nasmijesen. Zasada je bio ovo prvo.
Dao mi je maleni crveni poklon i otrcao nazad. Dok se vracao blago mi se nasmijesio. Uzvratila sam mu osijeh i usla u vlak koji je vec bio dosao.
Veliki crni vlak sa otisnutim ,,Hogwarts Express'' stajao je ravno pred mnome.
Pomalo razocarana, brzo sam usla i pustila svoje stvari u prvom praznom odjeljku. Sjela sam se i gledala vani kroz prozor. Poslijednji tragovi Lundera ubrzo su mi isceznuli s vida.
Nakon nekoliko sekundi sjetila sam se Corvusovog dara kojeg jos nisam otvorila. Izvadila sam paketic iz torbe i pazljivo ga razmotala.
Bio je to veliki stakleni okvir. Prazan.
Nasmijala sam se.
,,Bas u njegovu stilu.''-pomislila sam kada se slika pojavila u okviru. Na slici smo bile ja i Catherine kada smo jos bile u bezjackom vrticu. Bile smo zagrljene i veselo se smijesile.
Skoro sam ponovo zaplakala kada sam primjetila natpis iza slike.
Corvusovim predivnim rukopisom pisalo je: